Razgovor: saksofonist Tomislav Žužak, pobjednik Papandopula

11.10.2012. IHG

Foto: Dario Njavro

Zagrepčanin Tomislav Žužak za finale Papandopula odabrao je Tomasijev Koncert za saksofon i orkestar. Dobar izbor jer će ga, zahvaljujući pobjedi, svirati i na Svečanom koncertu pobjednika u KD Vatroslava Lisinskog u četvrtak u 19:30.

Diplomirao je saksofon na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod prof. Dragana Sremca, a poslije se usavršavao na Pariškom konzervatoriju. Dobitnik je niza domaćih i međunarodnih nagrada, a kao solist nastupao je uz Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga RH i Cantus ansambl. Od 2008. godine intenzivno djeluje u New Sax Quartetu te sudjeluje u radu brojnih i raznolikih ansambala. Kao pedagog djeluje na glazbenoj školi Ferde Livadića u Samoboru, gdje je profesor mentora, a od 2010. je i asistent na muzičkim akademijama u Zagrebu i Sarajevu. Suosnivač je i predsjednik Udruge Diapason, čiji je cilj promicanje glazbene edukacije i profesionalnih glazbenih izvedbi.

Uza sve iskustvo, prikupljeno u 34 godine, Papandopulo je bio pravi test: "Ovo je bila možda i posljednja prilika da se okušam na natjecanju, u disciplini koja zahtijeva i iskustvo i tehničku i umjetničku dorađenost", kaže.
"Ne možete zanemariti i onaj zabavljački dio u glazbi. Pobjeda je za mene velik uspjeh, jer sam često koketirao s različitim stilovima. Ja sam klasično obrazovan, a saksofon je i folklorni i jazz instrument – u 20. stoljeću ponajprije jazz instrument. On ima jednu zabavljačku crtu, ako treba malo i zločestu i s njim često možete izvoditi 'kerefeke'. Čak i na klasičnom koncertu vi možete, ako imate sklonosti – kao ja – malo ležernije svirati i ne morate se osjećati loše ako krivo stisnete koju tipku. Za vrijeme natjecanja, ili snimanja, tu drugu stranu ipak morate držati pod kontrolom. Jako mi je drago da sam sada u zreloj fazi uspio pomiriti te dvije komponente – da je izvedba bila dovoljno zanimljiva da ju žiri može saslušati od početka do kraja, a da ne pronađe neke značajnije tehničke nedorađenosti. U zadnje vrijeme sam postao vrlo svjestan ovog segmenta igre u svirci, ovoga što radi desna polovica mozga. Bez tog luckastog dijela mozga teško da se može nešto značajno postići".

Iskustvo iza njega pomoglo mu je da vlada programom, ali i u izvedbama poznatih skladbi ima izazova: "Zadani program natjecanja nije lagan, ali je standardan – tu literaturu smo već svirali na studiju i trebalo bi se zaista pomučiti naći neku skladbu koju već nisam radio. Igrao sam donekle na sigurno u tom smislu: sonatu Fuzzy Bird, koju sam svirao u drugom krugu, sviram žmirećki u bilo koje doba dana i noći. Tu nema ničeg lošeg osim nedostatka ove komponentne izazova koja daje draž. Tomasijev koncert nisam ozbiljno radio od prve godine studija, pa mi je bio izazov; Schmitta nisam radio od studija u Francuskoj, pogotovo ne ovako produbljen – još jedan izazov… "

Još jedan izazov bilo je natjecati se protiv male, ali opasne konkurencije. "Konkurencija nije bila mnogobrojna, ali je bila kvalitetna. Goran Jurković je kolega iz New Sax Quarteta i jako sam ugodno iznenađen što je žiri, koji vrlo uvažavam, prvu nagradu udijelio meni, a ne Goranu. Praktički je to bio jedan obiteljski finale – nas dvojica smo jedan na drugoga vezani kao igrači na trapezu".

Doista 'obiteljski' finale – suci, kojima je predsjednik bio vaš profesor Dragan Sremec, i svi vi se dobro poznate? „Lakše je ipak svirati pred ljudima koji su veliki autoriteti, pa imali oni i imaju zvjezdani status. Svi mi imamo odjek Sremčevih riječi u ušima za svaki krivo odsvirani ton. On je studirao u vrijeme kada su nastajali neki od tih koncerata koje sada izvodimo i svi ga jako poštujemo. Prije je bila takva klima u kojoj su ipak više favorizirani klasični instrumenti, violina i klavir, ali srećom je malo staromodnija garnitura profesora otišla u mirovinu – uz dužno poštovanje, makar ih zaista jako volim. S druge strane, na pozicije gdje se odlučuje došli su i stariji kolege i profesori puhačkih instrumenata koji su veliki stručnjaci, a uz to su izgradili autoritet kroz godine. Nadam se da je došlo vrijeme za novu glazbu, glazbu 20. stoljeća, a u njemu su zaista najbudniji i najagilniji bili izvođači tih „puhalica“.

Osvajanje nagrade je dobra prilika za kupnju novog rezonatora za saksofon, ali i lijepa potvrda statusa, kaže Tomislav. "Vidjet ćemo što donosi svakodnevni život. Očekuju me obveze i u pedagoškom smislu, ali imam i potrebu da se ostvarim kao solist. Mnogo toga ovisi o situaciji u zemlji i postojanju volje i klime da se ljudi s određenim postignućima promoviraju. Volio bih solistički svirati s orkestrom, ali svjestan sam zakonitosti koje vladaju u glazbenom marketingu. Ne možete za jedan koncert iz 20. stoljeća računati na publiku kao što se može računati za jedan Brahmsov ili violinski koncert Čajkovskog. Zato mi je drago da me često pozivaju da surađujem u Cantusovom orkestru koji se bavi novim glazbenim kreacijama. Mislim da će jedno s drugim – ova nagrada s mojim kvalitetama koje ću morati i dalje potvrđivati – ići ruku pod ruku. I, nadam se, bit će posla", zaključio je.

Svečani koncert pobjednika Papandopula u KD Vatroslava Lisinskog na programu je u četvrtak, 11. listopada u 19:30 minuta.

Besplatne ulaznice možete podići na blagajni dvorane.

 

Prethodni članci:
Razgovor: klarinetist Bruno Philipp, pobjednik Papandopula (10.10.2012.) 
Razgovor s violinistom Marcom Grazianijem, pobjednikom Papandopula (09.10.2012) 
Pobjednici prvog Papandopula: Graziani, Philipp i Žužak (08.10.2012) 

 

Kontakt

Unison hrvatski glazbeni savez
(sljednik bivšeg IHG-a)

Telefon: 01 3668 027
Fax: 01 3668 047
Adresa: Brozova 8a, Zagreb
E-mail: info@unison.hr