Porin za životno djelo 2013. posthumno Anđeli Potočnik i dr. Draženu Boiću

12.03.2013.



Prve dvije od nekoliko diskografskih nagrada Porin za životno djelo koje će biti dodijeljene ove godine pripast će, nažalost posthumno, vrsnoj solistici ansambla Lado i Ladarici Anđeli Potočnik te vrhunskom jazz skladatelju i pijanistu dr. Draženu Boiću.

"Anđela Potočnik umrla je u osamdestoj godini života 28. siječnja ove godine. Godinama je predvodila Ladarice, a svojim zvonkim i sonornim sopranom trajno je obilježila izvođenje kajkavskih popijevki. Prije devet godina objavljen je i dvostruki album sa 36 pjesama u njenoj nenadmašnoj izvedbi pod nazivom Zorja, moja zorja. U ansamblu Lado ostati će zapamćena i kao umjetnica koja je iznimno često bila Mladenka u Ivančanovim Podravskim svatima, te je svojim plesnim i pjevačkim dometima stekla veliki ugled među ljubiteljima tradicijske kulture. Skromna i samozatajna, Anđela je 2011. primila visoko odlikovanje od predsjednika Republike za svoje zasluge u promicanju glazbene baštine“, napisao je povodom njezine smrti Denis Derk za Večernji list.

Dr. Dražen Boić preminuo je 16. veljače 2013. u 82. godini života. Iako po vokaciji liječnik, cijeli je svoj život posvetio glazbi. Pedesetih godina osnovao je svoj prvi trio i uz Mihajla Švarca jedan je od utemeljitelja klavirskih jazz trija u Hrvatskoj. Od 1954. bio je pijanist u Big bandu Radio Zagreba, dok je s triom nastupao na mnogim međunarodnim jazz festivalima. Svirao je u zabavnom ansamblu Nikice Kalogjere, a i sam je vodio razne zabavne ansamble od kvinteta do noneta, s kojima je pratio mnoge popularne pjevače u zemlji i inozemstvu. Zadnji Boićev album Razmišljanja snimljen je 2008. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu.

Ova dva posthumna Porina za životno djelo bit će uručena članovima obitelji dobitnika u Zagrebu.


Anđela – sto anđeoskih glasova ili nomen est omen

Još se sjećam dojma koji je na mene kao dijete ostavljao jedan poseban glas. Bio je to glas koji je poput orgulja obuzimao misli, okupirao cijelo tijelo te provocirao ne uvijek određene, ali jake emocije. Osjećao sam kao da pjevačica svoju dušu pretače u moju. Naravno, nisam to tada znao tako formulirati, ali sam svega bio toliko svjestan da i danas mogu obnavljati te dječje emocije i uzbuđenje je jednako jako kao i onda. Samo još glas Mahalije Jackson i zvuk ruskih folklornih zborova u meni je stvarao jednake osjećaje. Iako mi se tada činilo da su pjesme koje je pjevala Anđela Potočnik, jer naravno o njoj je riječ, jednostavnije i možda ne tako atraktivne (razvoj mog ukusa i profesija naučili su me koliko sam bio u krivu), bijah obuzet tim veličanstvenim zvukom. Danas znam da je i ona izvršila jedan od presudnih utjecaja na moju ljubav prema folkloru i time značajno utjecala na velik dio moje profesionalne karijere. Naravno, ja nisam bio jedini. Teško je utvrditi kolikim ljudima je ona izmijenila pojmove o narodnoj glazbi, ali znam da je mnogima bila prvi stvarni poticaj da slušaju istinsku narodnu umjetnost, a ne samo onda prevladavajuću novoskladanu narodnu glazbu sumnjivih vrijednosti. Stasajući te putujući širom ondašnje Jugoslavije, brojni ljudi, kad bi čuli odakle dolazim, znali su me pitati poznajem li je, uvijek izražavajući posebno divljenje i simpatije. Ona je jedna od rijetkih pjevačica koja je pomirivala sve ukuse i, kako sam se kretao u raznim glazbenim miljeima, znam da su je poštovali i akademski glazbenici, operni pjevači, ali i oni koji su slušali glazbu koju mi nazivamo šundom. Štoviše, sklon sam ustvrditi kako je u jednom vremenu ona gotovo bila i sinonim za drugačiji pristup folklornoj glazbi, kao i da je njen glas poistovjećivan s ansamblima u kojima je djelovala. Kada sam započinjao dio karijere koji je bio usko vezan uz folklor imao sam iznimnu sreću, barem malo, na kraju njene službene karijere, bolje upoznati tu tako posebnu, a tako jednostavnu osobu. Doživljavao sam uživo sve ono što sam prije kožom osjećao i počeo shvaćati suštinu njezine umjetnosti. Da, to jest glas. Bogomdan, ali ne samo glas. To je i pjevačka inteligencija i sušta emocija. To su i profesionalizam bez premca te poštovanje tradicije i stila. I na kraju, to je svijest da uvijek treba učiti i istraživati, te da treba nastojati i trajati. Tada sam postao svjestan da je taj glas i ta osobnost samozatajno i usporedno pravila tri velike karijere: karijeru u Ansamblu LADO, Ladaricama i svoju osobno. Uvijek na korist svake i nikada na štetu nijedne. Ona je svojim glasom vodila dva iznimna ansambla. Vodila i amalgamirala, bojala svojom bojom, no uvijek je bila dio cjeline. Naša Anđela ( bila je naša, jer zbog njezine jednostavnosti svi smo je doživljavali kao dio nas samih ) činila je to više od tri desetljeća. I ako nomen jest omen, ta blaga narav nosi to ime s punim pravom, a taj orguljski glas kao da u sebi stotinu anđeoskih glasova sadrži. Nomen est omen.
Mr.art. Bojan Pogrmilović

Dražen Boić je rođen u Zagrebu 11. travnja 1931. godine. Nakon završene glazbene škole i gimnazije diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Iako po vokaciji liječnik, cijeli je svoj život posvetio glazbi. Pedesetih godina osnovao je svoj prvi trio i uz Mihajla Švarca jedan je od utemeljitelja klavirskih jazz trija u Hrvatskoj. Od 1954. do 1958. bio je pijanist u Plesnom orkestru Radio Zagreba, dok je s trijom nastupao na mnogim međunarodnim jazz festivalima. Vodio je razne zabavne ansamble od kvinteta do noneta, s kojima je pratio mnoge popularne pjevače u zemlji i inozemstvu.

Od inozemnih nastupa, uz koncerte u Australiji, značajni su nastupi u različitim klubovima američke vojske u Europi, te brojni nastupi u bivšem Sovjetskom Savezu na koncertima Melodije prijatelja i Zlatna jesen. Kao pijanist vladao je golemim glazbenim repertoarom koji je obuhvaćao obrade djela klasične literature, jazz standarde, svjetske evergreene, te skladbe hrvatske zabavne i jazz glazbe.

Zavidna tehnika stečena klasičnim klavirskim obrazovanjem, apsolutni sluh i šezdesetgodišnje iskustvo solo nastupanja u koncertnim dvoranama i ambijentima najluksuznijih hotela, rezultat su zvjezdane karijere vrhunskog "lounge" pijanizma.

Boićev jazz pijanizam može se usporediti s velikanima klavira slične provenijencije kao George Shearing, Andre Previn i Michel Legrand. Kao skladatelj Dražen Boić je 1956. skladao Concertino za klavir i orkestar, a skladao je i zabavne melodije / Tiho i mirno i mnoge druge) te scensku i filmsku glazbu. Bio je redoviti član Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske glazbene unije.

Velik dio Boićeve diskografske ostavštine nalazi se na enormnom broju diskografskih izdanja i radio snimaka s orkestrima, koji su pratili najveća pjevačka imena u zlatno doba glazbene industrije. Od osobnih izdanja treba spomenuti vinilsku ploču i kasetu Trija Dražena Boića u izdanju Jugotona ( 1985.) koja ga je predstavila kao skladatelja i vrhunskog pijanistu "easy listening jazza". Croatia Records je 2010. godine izdala u digitalnom izdanju album pod naslovom Razmišljanja koji sadrži 19 solo izvedbi jazz standarda snimljenih na koncertnom Staynway klaviru u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda, najstarijoj glazbenoj instituciji u Hrvatskoj. Spomenuta kompaktna ploča je izuzetna, rijetka, ako ne i jedina ploča solo klavira u hrvatskoj jazz diskografiji. Bila je to nažalost zadnja Boićeva glazbena ostavština, jer je prerano umro 16. veljače ove godine.
Dubravko Majnarić
      

Kontakt

Unison hrvatski glazbeni savez
(sljednik bivšeg IHG-a)

Telefon: 01 3668 027
Fax: 01 3668 047
Adresa: Brozova 8a, Zagreb
E-mail: info@unison.hr