Suho grlo nos: Punk is not sad

27.04.2012. Ante Perković

Negdje na prvim godinama faksa – kad se čovjek oboruža raznim mentalnim maksimama ne bi li se lakše suočio s činjenicom da je, kao, odrastao i da, kao, treba odgovarati za svoje odluke i postupke – mislio sam kako se ne isplati vjerovati ljudima koji se baš ni jedan dan svog života nisu osjećali kao punkeri. Bilo je tih krilatica još, uglavnom su počinjale s 'ne vjeruj...' i dosljednom primjenom u negativ bi spremile sve živuće ljude, kao i većinu mrtvih, ne zaobilazeći pritom ni pravednog mene. Kasnije, kad počneš više živjeti, a manje teoretizirati život, taj se manual rasprši i sretno zaboravi, jer su jedine zdrave predrasude one bivše, razbijene. Ipak, da je punk za tinejdžere zdrav koliko i mrkva za bebe, potpisujem i danas. I pritom ne mislim isključivo na glazbu, makar nju nipošto ne treba zanemariti.

Suho grlo nos prvi put sam vidio na sceni u proljeće 2008. Bili su mladi, toliko mladi da praktički nisu trebali ni svirati da pokupe sve simpatije. Instrumentima nisu vladali savršeno, daleko od toga, ali to je uvijek manje bitno kad pričamo o bendovima. Imali su, međutim, ono što i puno iskusnijim glazbenicima ostane nedokučivo, a njima je stiglo prirodno, u paketu s nježnim godinama i punk lektirom – stav: čvrst, jasan i samo njihov. U tom je slučaju posve sporedno što se svira i kako se to čini, pred vama je čista, neponovljiva energija mladosti. I punk nije mrtav, to staro kljuse ne može umrijeti, a i vi se osjećate nekako življe.

Naravno, i ovdje postoji kvaka: navučeš se na tu energiju, zaroniš u nju preduboko, zaboraviš se mijenjati i eto te na istoj sceni, misliš jedva malo kasnije, a već si vlastita karikatura, zamrznuta u frazama i pokretima izgubljene mladosti. Čak i oni koji te još vole te ne vole zapravo, jer vole ono što si bio. Strah me i misliti koliko je bendova na ovoj našoj vjetrometini od scene propustilo zabilježiti i proživjeti svoj trenutak u vremenu. Okolnosti rijetko idu na ruku, tako su i Suho grlo nos svoj debi  2010. dočekali malo prekasno i malo između onoga što su bili i onoga što su tek trebali postati. Ispada da je rastanak s iluzijama najkorisnija stvar koju današnjim bendovima donese prvi album. Čvrsti shvate igru, skupe se i nastave dalje, oni drugi uvijek imaju prošlost.

'Ja sam sit, ja sam sit / više ne znam biti mlad' – tim stihovima počinje Manifest gluposti, nedavno objavljeni drugi album koprivničke trojke. Odmah se čuje da su narasli, odrasli i da im se ništa loše pritom nije dogodilo. Dapače, napadaju zvučnike samouvjereno i drsko, stilski dovršeni, ugodno smješteni u malu nišu bendova koji su istovremeno žestoki, brzi i melodični. Tko misli da je to lako postići, neka se zapita zašto se karijere kod nas uglavnom grade pekmezastim baladama. Toga ovdje nema, Suho grlo nos u pola sata rafalno ispaljuju 11 pjesama, album kroz uši prođe kao nož kroz maslac i za sobom ostavlja glad za novim slušanjima. 

I da, to definitivno više nije (samo) punk. Što je, ako bolje razmislite, baš jako punkerski. 

O Suho grlo nos saznajte više na SuhoGrloNos.com i soundcloud/suho-grlo-nos 

    

Prethodne Bube u uhu:
Izae ili kako ostati nevidljiv (13.04.2012.)
Marinada: Instrument je svijest (30.03.2012.)
Bebè Na Volè: Jedan za sve (15.03.2012.)

 
Bubu u uhu medijski prati:
 

 

« Prethodno Sljedeće »

Kontakt

Unison hrvatski glazbeni savez
(sljednik bivšeg IHG-a)

Telefon: 01 3668 027
Fax: 01 3668 047
Adresa: Brozova 8a, Zagreb
E-mail: info@unison.hr